Iskustva hagioterapije

“Ti si dar neba zemlji. Ti si vrhunsko biće. Misao Stvoriteljeva, čežnja, ljubav Njegova. Ti si projekt, još te stvara, računa na tebe.”

Zrinka Šarić Marinović

Hagioterapija mi je pomogla da prepoznam tko sam. Da otkrijem svoj identitet. Da postoji Netko tko me htio, želio, ljubio. Kome sam važna. Da drži čitav svijet i moj život u svojoj ruci. Da nosim Njegove gene i da mu mogu sličiti.
Da shvatim da nijedna situacija nije bezizlazna, i kad se dogodi najgore, kad nas zapadnu tragedije i teske dijagnoze, da je to prilika za stati, prepoznati se i krenuti ispočetka. Prilika za vjerovati da će sve biti dobro. Da je Dobro jače od zla i da Dobrota ima zadnju riječ.
Hagioterapija mi je pomogla da prepoznam da je svaki dan prilika za novi početak. Da svaki dan mogu biti nova. Da uvijek mogu imati nove misli koje me ohrabruju i usmjeravaju pogled prema naprijed. Da ništa nije izgubljeno nego da tek počinje.
Hagioterapija mi je pomogla da otkrijem da je život dar. Da prihvatim taj dar i sve okolnosti svog života. Da moj život ima smisla. Da oprostim onima koji su me povrijedili i umanjili kako bi ja mogla biti čista i slobodna. Da svaki strah i svaka bol nisu tu da me unište nego da me ojačaju i učvrste. Da će oni biti moja snaga.
Razotkrila je sve laži i krive slike o meni, o drugima i o životu i donijela mi istinu i povjerenje u život i u dobro.
Zahvalna sam za hagioterapiju jer mi je vratila nadu i vjeru u dobrotu, ljepotu, istinu i ljubav.

M.P. (Zagreb)

Kako je hagioterapija pomogla da riješimo agresiju kod djeteta
Luka je naše četvrto dijete koje je nedavno navršilo četiri godine. Suprug i ja ga nismo planirali, ali zahvaljujući otvorenosti životu Stvoritelj je mogao ostvariti svoj plan i spustiti ga u ovaj svijet, u našu obitelj, na čemu smo danas beskrajno zahvalni.
Hagioterapija me naučila da su prve tri godine najvažnije i da je bitno da dijete u tom prvom razdoblju svog života bude uz majku i zbog toga sam ostala s njim kod kuće. Oko treće godine počeli smo proces upisa u vrtić. Puno smo pričali o tome, išli smo zajedno u vrtić predati dokumentaciju, razgledavali prostorije, igralište…
Tada je počela njegova agresija usmjerena samo prema meni. Samo odjednom bi me lupio, ugrizao, govorio ružne riječi. Bila sam zatečena i nije mi bilo jasno što se događa. Pripisivala sam to njegovoj dobi i čekala da prođe, ali postajalo je sve gore. Cijelo ljeto prije vrtića smo proveli tako. Ponekad bi od buđenja do večeri bio ljut na mene. Tada sam počela primjenjivati ono što sam naučila u hagioterapiji. Prolazila sam u duhu četiri koraka opraštanja:
molila sam ga da mi oprosti sve pogreške, svaki manjak ljubavi, svaku moju ljutnju i ružnu riječ
ja sam njemu opraštala njegove grubosti prema meni
govorila sam koliko ga ljubim, koliko sam sretna što ga imam i iako ga nismo planirali kako sam zahvalna što smo ga dobili zahvaljivala sam Stvoritelju za njega i predavala ga njemu. Odricala sam se mojih očekivanja od njega i njegovog ponašanja. Luka se smirio, adaptacija na vrtić je prošla relativno dobro i sve je opet bilo kao prije uz povremene ispade sve do ovog ljeta kad sam tjedan dana sudjelovala na Međunarodnom hagioterapijskom i evangelizacijskom susretu u Zagrebu. Svakog jutra odlazila bih u Zagreb i navečer bih se vraćala kući. Djeca su bila na sigurnom, Roku je bilo lijepo kod bake i djeda i s tatom poslije podne. Ali ljutnja na mene se ponovno pojavila. Navečer bi me dočekao s udarcima, preko telefona mi je govorio da sam zločesta. Njegova agresija se ponovno nastavila preko ljeta do trenutka kad stvarno više nisam znala što da napravim. Čak sam pomislila obratiti se psihologu, počela sam proučavati teme iz psihologije vezane za poremećaj ponašanja i onda mi je sinulo da moje dijete nema problem s ponašanjem. Da on jako dobro zna kako se treba ponašati, pristojan je s drugima i samo sa mnom ima problem. Nije mi bilo jasno zašto tako reagira ako ga nisam ostavljala drugim ljudima na čuvanje, ako sam bila cijelo vrijeme s njim. I tada sam se sjetila nečega što sam potpuno zaboravila, a to je da je on s godinu dana bio na jednoj operaciji. Bio je jedan dan sa mnom u bolnici, ali u to vrijeme nekoliko puta su mi ga „strani ljudi-medicinsko osoblje“ uzeli iz ruku i odveli. Na vađenje krvi, a kasnije na operaciju. On je strašno plakao, a ja mu nisam mogla pomoći. Tu je on doživio ostavljenost od mene i to se upisalo u njega i zato kad sam ga upisala u vrtić i drugi put kad me nije bilo tjedan dana njemu se aktivirala ta rana i on se opet sjetio te ostavljenosti, odbačenosti.
Kad sam to shvatila, a to je bilo dan nakon jednog dana kad je doslovno od kad se probudio dok nije išao spavati vikao na mene, tukao me kad god bih bila blizu njega, sjela sam i rekla: „Dosta je!“
I krenula sam u duhu od trenutka njegovog začeća. Govorila sam mu: „Iako te nisam planirala, između sve djece odabirem baš tebe. Baš tebe želim ponovno u duhu začeti i roditi. Ti si mi najbolji, najljepši. Želim biti baš tvoja majka. Oprosti mi za nervozu, strah koji sam prolazila u trudnoći. Plašili su me da ćeš možda biti bolestan, ali željela sam te svakako roditi. Možda si se osjećao kao višak jer kome god smo rekli da ćeš se roditi, svi su pitali :“A gdje ćete ga staviti?“ A za tebe je bilo prostora. Ti nisi bio višak. Netko je za tebe sve pripremio. Da, donio si nam „oluju“ u dom. Sve smo morali promijeniti, prilagoditi. Zbog tebe, svi smo se promijenili na bolje. Koliko blagoslova s tvojim dolaskom!“ Molila sam Stvoritelja koji nije ograničen vremenom i prostorom da uđe u trenutke kad smo bili u bolnici, da izliječi njegove rane ostavljenosti, posebno u trenucima kad su ga uzimali iz mojih ruku. Govorila sam mu da je bio siguran i tada. Iako ja nisam bila s njim, nije bio sam jer je Netko bio s njim tko ga je čuvao i u njegovoj ruci je bio siguran. Prošla sam i vrijeme upisa u vrtić i govorila da ga nisam ostavila u vrtiću da bih ga se riješila. Da mu je tamo lijepo, da ga odgojiteljice i djeca vole, da je dobro za njega da ide tamo. Na kraju sam zahvaljivala za njega.
Čudesno je kako hagioterapija brzo djeluje jer je već drugi dan bio potpuno nova osoba! Nježan prema meni, počeo je govoriti da me voli, da sam dobra. Nikome u obitelji nisam govorila što sam radila, ali svi su primijetili. Muž me pitao što sam radila s njim. Braća su primijetila i pitala me što mu se dogodilo.Tada sam samo rekla: „Vidite li što može hagioterapija?“ Onda su rekli: „Daj reci, kako si to napravila!“
Kao i kod somatskih bolesti, terapiju treba provoditi neko vrijeme dok tijelo potpuno ne ozdravi, tako i u hagioterapiji ovo treba primjenjivati više puta kako bi sve te rane na duhovnoj dimenziji ozdravile.

S.I. (Samobor)

Večerašnje predavanje “Kratkoročno ili dugoročno dobro“ me prizemnilo, smirilo sve bujice u meni i napunilo me mirom! Ne treba mi KRATKOROČNO dobro, INSTANT rješenje.
Nema veze neka boli, neka odmah ne vidim promjene. Neka se ne događaju vidljive i nagle promjene, ali neka se polako i sigurno obnavlja duhovno tkivo u meni da postanem cjelovito zdrava da bi moglo donijeti plod. Sklad duha i tijela.
Zrinka ova usporedba sa medikamentima, wow, moramo ih duže vrijeme piti da bi vidjeli promjene pa tako i duhovne lijekove uzimat stalno da bi s vremenom rezultati bili vidljivi!
Marija

Poštovana gospođo Zrinka,
hvala Vam za sav trud u nastojanju da preko hagioterapijskih predavanja otkrijete suvremenom čovjeku njegovu antropološku dimenziju, te neiscrpne snage koje se kriju na tom području. Pišem Vam iz Požege… Udana sam i majka četverogodišnjeg sina i trogodišnje djevojčice. Tražeći na internetu informacije o hagioterapiji, naišla sam i na predavanja iz arhiva web stranice hagioterapija-samobor. Vaša predavanja mi znače neopisivo mnogo. U zadnjih mjesec dana kako ih gotovo svakodnevno slušam, neizmjerno sam obogaćena, potaknuta u vjeri da može biti bolje, da se može izaći iz strahova, tjeskobe i muke koja se kako rekoste u jednom predavanju kao hobotnica omotala oko mene u zadnjih dvije godine života i kao da mi se zamračio um, te nisam bila sposobna vidjeti ljepotu, niti doživjeti dobrotu i ljubav… No, slušajući Vaša predavanja doživljavam kao da mi se topi led oko srca, da ljubav dopire i do mene, dobila sam nadu i nekako došla do saznanja da su neiscrpne duhovne snage. Imam silnu želju zalijevati sjeme koje je došlo do mene preko Vaših predavanja, te se veselim nadolazećim predavanjima za koja se nadam da će i dalje biti stavljana na stranicu.
Hvala što ste Božji kanal preko kojeg su Dobrota i Ljubav našli put i do mene.
Srdačan pozdrav i svako dobro,
M. Š. (Požega)